Grešku treba priznati brže nego što je napravljena

Postoji instinkt, gotovo univerzalan u poslovnom svijetu, da se greška prvo pokuša sakriti ili umanjiti, prije nego se prizna. Razumijem taj instinkt - dolazi iz straha da će priznanje greške biti protumačeno kao slabost, kao dokaz nekompetentnosti. No moje iskustvo pokazuje suprotno: organizacije i pojedinci koji brzo, jasno priznaju greške grade dugoročno jače povjerenje od onih koji ih pokušavaju sakriti.

Razlog je jednostavan, iako se rijetko izgovara naglas. Greške se, u velikoj većini slučajeva, na kraju otkriju - bilo interno, bilo eksterno, bilo odmah ili godinama kasnije. Pitanje nikad nije hoće li greška izaći na vidjelo, nego kada, i tko će je otkriti. Organizacija koja je sama, brzo priznala grešku kontrolira narativ oko nje. Organizacija čija je greška otkrivena izvana, nakon pokušaja prikrivanja, gubi i grešku i povjerenje istovremeno.

Ovo nije poziv na nepotrebno samokažnjavanje ili javno bičevanje za svaku sitnu pogrešku. Riječ je o razlikovanju - postoji razlika između transparentnog, brzog priznanja stvarne greške praćenog konkretnim planom ispravka, i paranoičnog, defanzivnog priznavanja svake sitnice iz straha od kritike. Prvo gradi povjerenje. Drugo stvara umor i cinizam kod onih koji to slušaju.